Umra – uvijek nova prilika zivota

Pri polasku iz kuce na ovaj khajirli put, najteze mi je pao rastanak sa Lejlom. Ona se, (kao uostalom sva djeca, te ciste duse,) ne zna suzdrzati, ni kalkulirati, ne zna (pri) gusi(va)ti svoje emocije. Kako bi bilo lijepo kad bi ljudi zadrzali svoju cistu, od Gospodara podarenu prirodu i kad nebi sakatili svoje emocije.
Prethodnu noc Lejla nije mogla spavati uobicajenim bezbriznim djecijim dubokim snom. Vec u ranim jutarnjim satima u njoj se aktivirao onaj unutarnji bioloski alarm, tako da je na izlaznim vratima briznula u plac. Kad god sam se rastajao sa dragim osobama, odlazio sam brzo da bih izbjegao posljedice svoje slabosti. Tako je bilo i ovoga puta.
Umra putovanje je za mene bilo uvijek najljepsi turizam, putovanje s najvise khajra, bereketa i milosti. U vrijeme najtezih iskusenja imao sam priliku biti gost Milostivoga, gdje nisam ustajao sa sedzde dok Mu nisam povjerio sve sto me tisti, melje, drobi, mrvi i satire. Nisam pustao ogrtac Ka'be dok ne steknem osjecaj da sam dovoljno ubjedljiv. Umra je uvijek za mene bila ono sto je Poslaniku bio mi'radz. Samo znacenje Umre ima veze sa zivotom, sa gradnjom, sa obnovom. Upravo je ona meni to. Opomene, obnovi, (iz)gradi, ojaca i osmisli, oplemeni.
Ucim polahko dovu, zeleci biti sto upecatljiviji u obracanju Allahu:”Hvala Ti Allahu sto mi opet ukazujes priliku da budem Tvoj gost, molim Te, podari mi na ovom putovanju svaki khajr i takvaluk, da cinim ono sa cim si Ti zadovoljan, ucini mi ovo putovanje lahkim i korisnim i skrati mi njegovu daljinu. Allahu, Ti si najbolji saputnik i najbolji zastitnik onih koji su iza mene ostali. Molim te Allahu, pomozi mi da savladam prepreke na putu, sacuvaj me ruzna pogleda i neugodnih prizora u imetku i celjadima.
Allahu, posto sam musafir, molim Te da svakoga ko dobronamjerno procita ovaj tekst, oslobodis svega sto ga tisti i muci, da mu oprostis grijehe i ispunis zelje. Amin.
Ovoga puta putujem sam, prvi put bez svojih najdrazih, bez odgovornosti, osim za sebe samoga, a kud ces vecu. Bas prava prilika za razmisljanje o sebi, o celjadi, o pravcu kretanja u zivotu, od zivotnoj fazi u kojoj se trenutno nalazim. O nacinu na koji izvrsavam svoje obaveze…. “O vjernici, mislite na Allaha i neka svako vidi sta je pripremio sebi za sutra, mislite na Allaha….”.
Vozom putujem iskljucivo kad idem na Umru ili na hadz i jedino tad mogu mirno razgledati prirodne ljepote Njemacke.

Razudjena ljudska svijest – uredjena zemlja

I dok moderni voz juri strahovitom brzinom gledam poput sarenog tepiha razastrta polja i poput debelih jorgana zelene uredjene sume, staze, puteve, sve nekako pazljivo, brizno i s ljubavlju odnjegovano, ocisceno, simetricno, harmonicno i
skladno. Ta uredjenost dakako, govori o svijesti zitelja ove zemlje, koji vole raditi, ne zale trud i znoj, a koje opet Allah voli, iako Ga mnogi nisu svjesni. Ko voli raditi, imat ce, ko zasadi, niknut ce. Nekako iznenada osjetih bol u grudima kad me napade misao o prizoru koji insan dozivi kad jednom godisnje ulazi u Bosnu preko Bos. Broda i Dervente.
Moj dragi ahbab i nas najbolji knjizevnik rahm. Nedzad Ibrisimovic je, boraveci potkraj rata kod mene u gostima, ovako pisao:” Nijemac je svaki pedalj i grumen svoje zemlje pazljivo odvagao na svome dlanu, a mi nasu petama sutamo”! Nek je rahmet tebi, moj Nedzade i mir ruci tvojoj vrijednoj.

U vozu, posto smo karte do Frankfurta kupili na automatu, nismo imali rezervisana mjesta, tako da smo morali stajati i posto sam jedan od onih koji pokusavaju iz svega stogod nauciti, zamislih kako ce biti na Sudnjem danu ako ne rezervisemo mjesta u dzennetu, medjutim, za utjehu meleki donesose misao o ajetu:”A onaj ko se bude pripremio za stajanje pred svojim Gospodarem, imat ce dva dzeneta”, tj. dva mjesta u dzennetu. Svoje i ono koje bi pripalo kafiru ili munafiku!
Pred sam kraj ovog kratkog putovanja vozom dobih mjesto i zauzeh ga, ne zato sto je zamorno stajati, nego da osjetim udobnost i sigurnost, te da i iz te perspektive (po)gledam oko sebe. Ne znam zasto je djevojka preko puta mene otkrila svoje lijevo rame, mozda eto bas na pocetku prilika i ispit za uspostavu kontrole pogleda, ali ja idem da otkrijem desno i zavjetujem se Allahu u tavafu da cu se dati u vakuf.
Iz ovog prizora bi Edin Tule napravio citavo stivo iz okvira pozitivne psihologije islama, a Muhamed Mahmutovic mozda citav roman, ja ipak moram izaci u Frankfurtu, da ne zakasnim na avion.
Predajem kofer, vagaju ga i vele da cu ga dobiti u Medini. I ovdje velim sebi:”Vidis, ako posaljes, cekat ce te”! Da li sam svoje namaze, sadaku, zekat, post i jos toga, dobro spakovao i da li ce me to cekati?!
“Imate lijepo mjesto broj 31 A pored prozora i neka Vam je sretno putovanje”, veli ljubazna radnica na Chekingu. “Vrlo lijepo i ljubazno od Vas”, velim i ja njoj i pozeljeh joj lijep ostatak dana. “…..i ljudima govorite lijepe rijeci”, savjetuje nas Kur'an.

Nekoliko mesdzida na frankfurtskome aerodromu

Prije ulaska u salu odakle se ulazi u avion, pokusah nazvati brata Semira, bosnjaka iz Maglaja koji radi na Terminalu 2 i tehnicki je crtac u Birou i telefon odzvoni samo jednom, a otud cuh ono mu'minsko “we alejkumus-selam we rahmetullahi we berekatuhu”, brate moj. Kako su lijepi susreti mu”minski. Kako se duse haju. Kako je lijepo imati nekoga ko ti se (ob)raduje, ko te voli radi Allaha. “Trebam obaviti namaz i onda potraziti izlaz E 06”, rekoh mu, a on ce ko iz topa:”Ovdje imas nekoliko jako lijepih i sa ukusom opremljenih mesdzida, pa izvoli koji god hoces”, a zatim dodade malo kroz salu:” Moj Hamza, ovo su ti jedini dzemati i mesdzidi bez imama, bez odbora i naravno bez svadja i podjela. Obavis namaz, relaksiras dusu, odmoris tijelo i ides dalje za svojim poslom”.
Vec sam na svome mjestu broj 31 A pored prozora, izmedju nade i straha, ploveci bezvazdusnim prostorom nebeskih visina.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*