Nigdje nisam tako siguran i svoj kao u Medini

Nigdje nisam tako svoj i siguran kao u Medini

Cim sam kroz mali avionski prozorcic daleko ispod ugledao svjetla, osjetio sam Medinsku klimu, dobrotu i plemenitost. Sto se avion vise spustao, sve sam vise i jasnije nazirao svijetli, dobri i civilizirani grad. Moji saputnici i ja za nepunih pet sati stigosmo u grad Allahovoga poslanika, iz Evrope, iz Njemacke, iz Stuttgarta, Frankfurta. Ta dva svijeta, tako daleko, a tako mogu biti blizu. Ta dva razlicita svijeta! Da oni znaju vrijednosti islama i da mogu ukloniti predrasude o njemu, uzeli bi nam ga i gdje bi im bio kraj?! Kad su se Dzemaluddin al- Afgani i njegov ucenik Muhammed Abduhu, nakon boravka u Minhenu i Svicarskoj, vratili u Egipat, narod ih je radoznalo zapitkivao kako je tamo, a oni su odgovorili:”Tamo smo vidjeli ljude koji ne govore da su muslimani, ali zive po islamu, ovdje slusamo ljude kako se busaju u prsa govoreci da su muslimani, ali nigdje islama”! Tamo su poceli uredjivati svoj casopis “al-Urwatul Wuthqa” (neraskidiva veza), koji i danas sa istom radoznaloscu i paznjom pregledam.
Neko vrijeme smo u vazduhu kruzili oko Tajjibe, valjda cekajuci signal za slijetanje, pa smo Medinu mogli (sa)gledati sa svih strana, a u sredini grada dominirala su jaka svijetla i vidjele se bijele munare. Tad sam na trenutak zamislio Resula kako sa svojim sahibom (vjernim drugom) nakon skoro dvije hefte pjesacenja sav iznuren, umoran, ali pun ponosa i nade ulazi u ovaj lijepi grad, koji njegovim dolaskom postaje “Civilizirani”, a do tad bijase Jathrib. Mi za pet sati iz Evrope, nismo se stigli ni umoriti, dok kafa, sok, dok rucak..dok obnovis abdest… Aman. Kakva odgovornost za blagodati!

Razumijem ja one koji prvi put “slijecu” u ovaj grad. Oni bi najradije pozeljeli da mogu imati hiljade ociju pa da sve u njih potrpaju. Samo sto registruju jedan, a ono se pojave i nahrupe novi prizori. Ja sam ovdje nekako svoj, nigdje kao ovdje, ja se ustvari ovdje samo vracam, da zivim slobodu, da osjetim smisao zivota. Nigdje kao ovdje ne sumi i ne treperi blizina, nigdje kao ovdje dusa nije tako slobodna, sedzda tako jaka i snazna, nigdje kao ovdje nije tako jasan i prepoznatljiv svijet Kur'ana kad se u nj unidje, nigdje dova nije laksa i punija kao ovdje, nigdje se, kao ovdje, ovaj i onaj svijet ne dodiruju tako snazno. Gotovo da ti se ruka s rukom umrlog spoji, a duse i tako i tako poput ptica laprsaju na blagom medinskom povjetarcu.

Smjesteni smo u hotel “Darul hidzra”, (Kuca hidzre) sto je svojevrsna poruka, da smo tu sam malo, kratko, moramo ici, hidzru ciniti. Tu smo samo malkice u hladu, put valja nastaviti. Moj put od hotela do glavnog ulaza u Harem vodi preko trga ili mejdana sto se “Trgom prvaka sehida” zove. Hazreti Hamza! Hobi mu je bio lov, dok su zlostavljali njegova bratica, s.a.v.s, pored Ka'be. Djevojcica od 12 godina, sto je nosila brigu ummeta bi sebeb da Hamza primi islam i pocne borbu na Allahovome putu. Postade prvakom sehida! Moj put do Rawde i Poslanika vodi preko njegova trga. I ja nosim ime Hamza. Nije lahko ni do Rawde, a kamo li u njoj uciniti sedzdu. Ustvari, ni na sedzdu se ne ide odmah. Od tekbira do sedzde ima kijam, kiraet, ruku’ i tek onda blizina.
Svi tepisi u Haremu su isti kad ih gledas, ali onaj “moj” ispred ulaza Omera b. al-Khattaba je poseban po mnogo cemu. Tu ja osjecam sebe, tu najbolje funkcionisem, tu mi je sedzda najpunija, tu se odmara moja dusa, a tijelo neka se strpi kad noge utrne i kad ih ne osjecam. Tu je moja suza najtoplija, najiskrenija. Ne znam ja zasto? Valjda sam odnekud prvi put bas tu doveden, kad sam bio sav zbunjen. Tu sam dosao sebi i ostao ja. Cuo sam da na taj ulaz ne ulaze Si'ije i stvarno, tu ni u blizini nisam vidio ni jednoga. Subhan Allah! Sejtan se bojao susreta sa Omerom dok je bio ziv, a eto i sada kad je mrtav.

Dva oca i dva sina

Tu pred vratima Omera b. al-Khattaba nastaje ovaj tekst, nastaje poslije podne namaza. U Harem inace idem uvijek dosta prije namaza, ponesem hurme, one vlazne, socne i tako hranljive, a zovu se “Kraljevske secerne hurme”! Zemzem je svakako u blizini, par koraka, naspi i uzivaj. Zemzem djeluje onako kako nanijjetimo! Ja inace dugo nabrajam kad pijem zemzem.
Okolo cujem zhamor, mnoge glasove sto bruse harfove Kur'ana. Sa moje desne strane sa par metara udaljenosti dopire tako mio djeciji glasic i nize ajete Kur'ana. Okrenem se i vidim djecaka koji ima otprilike nekih osam godina sjedi i mirno uci Kur'an, a pored njega otac prati njegovo ucenje. Otac tih, skroman, nenametljiv, miran, stalozen, slusa i prati ucenje svoga sina. Tako je radio babo Muhammeda Ikbala, velikog islamskoga pjesnika i filozofa, koji ce kasnije biti sebeb da se Anamary Shimmel zaljubi u Poslanika, zavoli islam i napise mu izuzetno lijepe pjesme i tekstove.
Na drugoj strani otac na namazu sa nekoliko metara dugom vrpcom vezanom oko struka djecaka koji je mogao imati nekih pet-sest godina. Djecak je bio zanesen nekim svojim svijetom, hodao okolo u domenu svoje vrpce i nesto pricao na svom jeziku. Kakav prizor?! Allahovo uze u koje je uvezan prvi i ljudska vrpca u koje je uvezan drugi djecak. Prvi otac okupiran novom generacijom, odgojem i vaspitanjem, a drugi sobom?! Za prvog ne postoji strah da ce se izgubiti, a drugi je zbog toga i vezan!

Tri medinska dzennetska pojma

Medinu je Allah, izmedju ostaloga, pocastio sa tri dzennetska pojma. Rawdom, Dzenneti Baqi'om (mezarjem) i dzennetskim brdom Uhud. Tu ispod zelenog kubbeta lezi Resul, s.a.v. s, sa svoja dva sahiba, Abu Bakrom i Omerom. Emanete prema umrlima sam izvrsio prije namaza, a za selame Poslaniku od dragih osoba cekam priliku i dok pobijedim stid u sebi. Sta da mu jos kazem u tako kratkom vremenu u mimohodu?!
Uvijek sam razmisljao kako da su muslimani, jos sa Poslanikom, pa jos na dzennetskome brdu Uhudu izgubili bitku?! Neposlusnost vodji, napustanje obaveza i pohlepa za dunjalukom, samo su neki od razloga poraza. Pa zar Adem, a.s, nije u dzennetu izgubio dzennet?!
Velikom ucenjaku i reformatoru Muhammedu al-Gazaliju je, zbog njegovi jasnih stavova i misljenja, zbog njegove slobodarske misli i naprednih ideja, bio zabranjen ulazak u S. Arabiju, ali se trebao odrzati neki kongres islamske uleme bas ovdje u Medini, pa je ta ulema saudijskim vlastima postavila ultimatum, da se nece odrzati Kongres ako na njemu ne bude ucestvavo al-Gazali, sto je urodilo plodom, tako da je sam Imam al-Gazali uzeo ucesca na Kongresu, odrzao vrlo zapazeno izlaganje, a onda preselio na akhiret u gradu Allahova poslanika i ukopan u Dzenneti Baqi'u. Inace, kad god sam u medinskome Haremu, koristim al-Gazalijevu knjigu “Fennuz-zikri wed-dua'”, (umjetnost zikra i dove). Dakle, on je zikr i dovu dozivljavao kao umjetnost!

Umra sa Nedzadom neostvarena zelja

Dok se sjecam osoba koje ovdje trebam dusom spomenuti i signal im poslati, naum mi pade moj ahbab Nedzad Ibrisimovic sa kojim sam silno zelio obaviti Umru, ali eto nije se dalo. Uvijek sam bio zadivljen njegovim nacinom dozivljavanja islamskih vrijednosti i prenosenja tih tanahnih osjecaja kroz prefinjenu nit islamskoga pjesnika, kakav je bio on. Jednom, dok je prinudno i nepredvidjeno dugo morao biti moj gost, vozili smo se od Stuttgarta do Shwebisch Gmunda, slusali Kur'an i ja sam polahko u pauzi izmedju ajeta prevodio znacenja, dok je on pazljivo i bez rijeci slusao, uzdisao i brisao suze sa obraza. Da bih malo prekinuo tu tesku tisinu i za tren zaustavio te snazne poruke, poceo sam nesto tefsiriti, a se prosto izdera na mene:”Hamza, nemoj ti svoje dodavati, ne remeti mi slast slusanja”! I danas sebe prijekoravam zbog toga.
S toga sam volio posmatrati kako on (pre)dozivljava ove detalje, kako se osjeca, sta se u njemu desava, sta bi tek tad izbrusio i utjelovio u harfove svojom plemenitom rukom.
Negdje, ne bas tako daleko, zacuh plac djeteta, trgoh se i pomislih “isti Lejlin glas”, moram poci, ustadoh i kazem sebi ” sad me ceka vani na zenskom izlazu moja hurija, uspravna i vitka poput dzamijskoga stuba, ali ubrzo dodjoh sebi i shvatih da se to samo duse zudnjom zadirkuju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*