Pažnja – pojam koji određuje smisao života

Volim cvijeće, volim voće, povrće i biljke uopšte. Volim i životinje, ali ne sve. Na mome prostranom balkonu ili bolje rečeno, terasi sam napravio pravi botanički vrt. Cvijeće i razne voćke su raspoređene uza zidove i na ograde, a povrće je pažljivo poredano u osrednje veličine plasteni

ku postavljenom u jednom ćošku terase. Neka od tih živih Allahovih stvorenja imaju sunčevu svjetlost rano ujutro, neke sredinom dana, a neke poslije podne pa do zalaska Sunca. Neću nabrajati šta sve imam na mojoj terasi, ali ću reći kako mi je neko podvukao kako među biljkama imam najviše smokava, što sam pokušao objasniti time što se smokvom Allah zaklinje u Kur'anu, međutim, zajedljivi sagovornik reče:“Allah se zaklinje i drugim biljkama, ali obzirom da smokva najbolje uspijeva u Hercegovini, stvar je potpuno jasna“!

Kad sam pošao na Umru zamolio sam ostatak porodice da pripaze na terasu i na taj svijet da mu šta ne fali. Nakon dvije sedmice odsustva, prvo što sam uradio je obilazak tih živih bića i pregled njihovoga stanja. Vode, obzirom da u posebna burad hvatam kišnicu, nije falilo. Zemlja u vazama i saksijama je bila prilično vlažna, međutim, biljke su bile nekako blijede i nisam primjetio poseban napredak u rastu i razvoju. U jednom od porodičnih razgovora to blijedilo i zaostatak u razvoju pravdani su svakodnevnim oblačnim vremenom i stalnim padavinama. Nisam baš bio dovoljno ubjeđen tim razlozima.

U toku dva dana sam ponovo obišao svaku biljku, dodirnuo je, počupao travčice oko nje, neke razmjestio i zamijenio im mjesta, nekima dodao koju kap vode, a sa svima bih tiho progovorio po koju riječ i nježno ih milovao pogledom, diveći se Allahovome stvaranju i spominjući Njegova imena, izražavajući Mu zahvalnost na svemu. Bio sam ponosan što sam toliko toga svojom rukom uz bismillu (za)sadio i što je uz Allahovu pomoć niklo i daje plodove.

Nakon dva dana vidio sam potpuni preobražaj u mojoj bašči, vidio sam da više nema onog sumornog blijedila, da je sve uzbujalo, veselo i radosno. Dominirale su razdragane boje i činile izvanredan spektar ljepote. Za svega dva dana zametci krastavica su izrasli dobrih pet cm, ruža je otvorila svoje latice, ostali pupoljci nabubrili, a plodovi na voćkama su se mogli jasno nazrijeti. Lavanda, nana, limunova trava opijaju svojim neodoljivim mirisima.

Nakon razmišljanja o svemu, došao sam do zaključka, da su biljke uredno zaljevane, ali to nije bilo dovoljno. Imale su one i sunčeve svjetlosti, ali nešto je tako snažno nedostajalo! Pažnja!

Zamislimo, biljka bez pažnje ne može normalno rasti i razvijati se! Životinja takođe. Koliko sam puta radoznalo dotrčao na vrata štale kad bi začuo glas rahmetli majke kako tamo s nekim priča. Kad bih povirio u sve dijelove štale, zaključio bih da nema nikoga, a majka je ustvari, pričala sa kravama. Kakav je to bio odnos jedne domaćice prema svojim životinjama, a kako je bio težak rastanak s njima kad su nahrupili ušljivi, nemilosrdni i bezosjećajni četnici.

Kad sam u Kairu završio studije i zauvijek napustio ovaj grad i u njemu jednog cuku i macu, koji su me tako radosno u dvorištu dočekivali po povratku sa predavanja, nikad neću zaboraviti njihovo petodnevno tugovanje pred moj definitivni odlazak. Nisu me voljeli zbog mrvica hljeba ili kostiju koje sam im davao, zadnjih dana pred rastanak nisu ništa htjeli ni pomirisati, već su me voljeli zbog pažnje koju sam im poklanjao.

Razmišljam o našoj djeci, njihovom odgoju i demagogiji koju svakodnevno prosipamo i sebe zamajavamo u pogledu odgovornosti za njih na Sudnjem danu. Jesmo im sve nabavili, hranimo ih, zaljevamo, odjevamo i obuvamo prema najnovijim standardima, ali od njih ipak pravimo degenerike, iskompleksirane i nezadovoljne osobe, jer im ne pružamo ono što je najvažnije.

Razmišljam o našim majkama, očevima, sestrama, o suprugama, o kojima Kur'an i Sunnet toliko govore i upozoravaju. Kad smo sami u pitanju toliko naglašavamo nedostatak pažnje, a kad istu trebamo pokloniti, tu i tad smo pravi egoisti. Sa moga balkona ili terase naučio sam da nije dovoljno (za)saditi, zaljevati i s vremena na vrijeme obići, već je neophodno posvetiti potrebnu pažnju, poslije koje sve oživi, ustrepti, uzbuja i zaigra novim impulsima života. Bez pažnje sve obamre, listovi svehnu i popadaju. Sve je nekako mlohavo i bezživotno.

Život me sve više uči da sve i svako živo biće traži pažnju, jer pažnja životu daje smisao. Ako dovoljno pažnje ne poklonimo Allahu, to je nemarnost ili pak širk! Ako dovoljno pažnje ne poklonimo Kur'anu, imat ćemo tegoban i život pun stresa, nevolja i patnji.

Još jedan, džumanski, pogled na taj živi svijet na terasi i sve radosno čeka džumanski ezan, pa da se uključi u tavaf, u tu zajedničku putanju tevhida i raduje se tom susretu u kojem svako daje i dobija potrebnu pažnju. Taj čarobni pojam, što životu daje smisao i nove impulse na putu ka vječnosti.

1 mišljenje za “Pažnja – pojam koji određuje smisao života

  1. MashAllah kad vas ima takvih damo gdje je taj balkon moreli se ppsjetiti i kada a da je moguce vidjeti ko odrzava taj balkon

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*