Kako su živjeli, tako su umrli !

(Na gornjoj levhi stoji:”Nikad ne ostavi namaz, jer milioni ljudi leže u mezarima, želeći da im se ukaže prilika za samo jednu sedždu“)!

Svakodnevno po našem mozgu kruže različite želje. Želja za suprotnim polom ili bračnim partnerom, želja za unosnim poslom, za socijalnim položajem u društvu, za novcem, za stanom, za raznim trenutačnim užicima i slično. Međutim, rijetki su oni koji razmišljaju o svome kraju na ovom svijetu. Kakav će on biti? Kako i u kakvom stanju dočekati smrt? Šta ostaviti iza sebe, a šta sebi pripremiti za dugo i neizvjesno putovanje i vječni boravak? Kad negdje hoćemo putovati, biramo najudobnije i najsigurnije prijevozno sredstvo i najudobniji i najljepši smještaj. Putovanje od tabuta do proživljenja trajaće dugo, može biti teško i užasno, a može biti ugodno, sigurno i bez strahota, a isto tako i procedura oko smještaja!

Ljudi imaju različite želje i razmišljanja. Thawban je  tužan u uglu Poslanikova mesdžida, jer ga muči da li će moći viđati Poslanika u džennetu?! Za takvu brigu dolazi direktno odgovor od Allaha:»Onaj ko je pokoran Allahu i Resulu, oni će biti u društvu onih koje je Allah obasuo svojim blagodatima, u društvu poslanika, iskrenih, zatim šehida i čestitih robova»!

Ove želje odražavaju cilj u životima ljudi i njihov nivo znanja o životu.

Kad je došao smrtni čas velikom zahidu i pobožnjaku Abdullahu b. Idrisu i kad je osjetio smrtni hropac, kćerka mu je počela plakati, a on joj se obrati riječima:»Ne plači, kćeri moja! Tako mi Allaha, tvoj je babo u ovoj kući proučio Kur'an četiri hiljade puta, iščekivajući ovaj prizor»!

Amr b. Abdullah b. Ez-Zubejr leži na smrtnoj postelji, prati posljednje dahe života i dok mu čeljad plaču, čuje izan, pa im se obraća riječima:»Povedite me, povedite me»! «Kuda ? – upitašega. «U mesdžid – odgovori on. «U mesdžid u takvom stanju»? On im na to odgovori:»Subhan Allah! Da čujem ezan, a da mu se ne odazovem, povedite me»! Poveli su ga između sebe u mesdžid, klanjao je dva rekata za imamom, a zatim umro na sedždi !! Umro na sedždi!

Prije nego što će ispustiti dušu, Abdur-Rahman b. el-Eswed plače pa ga upitaše:»Što plačeš, a ti si Ti»?! Znači toliko si ibadet činio. On im na to odgovori:»Tako mi Allaha, plačem iz žalosti za namazom i postom»! Zatim je nastavio učiti dok mu duša nije izašla. Plače i Jezid er-Rekaši na smrtnoj postelji i govori:»Ko će iza tebe klanjati kad umreš, o Jezide? Ko će postiti iza tebe, o Jezide? Ko će ti istigfar činiti poslije smrti, o Jezide? Zatim je izgovorio šehadet i umro.

Harun er-Rešid kad mu dolazi melek smrti naređuje da mu se sakupi vojska i kad se iskupiše, gleda tu silu i počinje gorko plakati i kaže:»O TI, čija je vlast vječna, smiluj se onom čija vlast evo prolazi»! I tako sve dok ne preseli.

Abdul Melik b. Mervan neposredno pred izlazak duše naređuje da mu se otvori prozor i kad napolju ugleda siromaha koji je narodu prao veš, zaplaka gorko i zavika:»Kamo sreće da sam narodu prao veš, kamo sreće da sam bio stolar, kamo sreće da sam bio hamal! Kamo sreće da nisam imao nikakvu odgovornost za muslimane»! Tako se rastao s dušom.

I konačno evo primjera iz našeg savremenog doba!

Mladi Amerikanac španskog porijekla ulazi u jedan od mesdžida New Yorka u gradu Bruklinu poslije sabaha i kaže odgovornima da hoće prihvatiti islam. Prisutni ga upitaše:» Ko si ti»? «Ne pitajte me ko sam, već mi omogućite da postanem musliman»- odgovori usplahireno. Nakon što se okupao, izgovorio šehadet, malo ga naučili namazu, stao je u saff tako skrušeno da su se svi čudili.

Treći dan iza toga jedan se brat osamio s njim i pitao ga šta se to događa s njim, a on započe:»Porijeklom sam kršćanin i moje je srce bilo snažno vezano za Isusa, međutim, kad sam posmatrao ljude u kakvom stanju žive i šta rade, zaključio sam da je to tako daleko od ponašanja i prakse časnog Isusa. Ostao sam zbunjen i počeo sam čitati knjige i tražiti odgovore na moje životne dileme. Nakon dužeg vremena čitanja, razmišljanja i razračunavanja sa sobom, Allah mi je grudi ispunio islamom i noć prije mog dolaska u mesdžid sanjam da mi dođe Isus u snu i kažiprstom, kao da me usmjerava, reče mi:»Slijedi Muhammeda»!

Izašao sam napolje i počeo se raspitivati o muslimaskoj bogomolji, pa me je Allah doveo do vašeg mesdžida». Poslije ovog kratkog razgovora, muezzin je zaučio ezan za jaciju namaz, mladić ustade i stade u saff sa klanjačima. Učinio je prvi rekat za imamom, pao na sedždu i kad je imam ustao na drugi, mladić je ostao na sedždi. Neko ga je povukao za odjeću da ustane, a on je pao. Duša se već vratila svome Gospodaru!

Razmisli brate o svome kraju na dunjaluku. Nek ti Allah omekša srce. Još jedan primjer.

Čovjek, Allahov rob je učio ezan 40 godina ne želeći za to nikakvu nagradu, osim Allahovoga zadovoljstva. Jednog dana se žestoko razbolio i ta teška bolest ga je prikovala za postelju. Više nije mogao odlaziti u mesdžid i radovati se sedždi, a i glas je izgubio pa više nije mogao ni ezan učiti. Bolest se svakodnevno pogoršavala i njegova čeljad su vidjela i osjetila veliku tjeskobu u njegovoj duši. Slušali su ga kako jedva sastavlja riječi:»Allahu, 40 godina sam pozivao Tebi i nisam želio ništa osim Tvoga zadovoljstva, pa zar da u zadnjim trenucima mog života nisam u stanju proučiti ezan»?! Nakon toga sakupio je svoju čeljad oko postelje i sav obliven radošću, počeo je teško izgovarati riječi ezana. Tamam je izgovorio la ilahe illallah, da bi zatim klonuo i ispustio svoju plemenitu dušu.

Eš-Šejkh Abdul Hamid Kišk, slijepi kairski khatib, u petak, koji mu je bio najdraži dan, uzima gusul, oblači bijelu odjeću, stavlja miris na mubarek tijelo i započinje dva rek'ata abdest – namaza. Završava drugi rek'at, pada na sedždu i ne ustaje više. Duša se vraća svome Gospodaru, zadovoljna a i On sa njom zadovoljan.

Jedan Bošnjak u Stocu ležeći u petak na smrtnoj postelji, sakuplja svoju čeljad 15 minuta do 12 sati, drži im ders, koji završava riječima:»Djeco moja, ostao sam Ahmedu kahvedžiji dužan dvije kahve, a Allahu nijedan namaz»! Kad je sa munare zaučio ezan, podigao je prst i preselio na bolji svijet.

Kako je ko živio, tako će umrijeti i tako biti proživljen! Hoće li neko jednog dana o nama pisati i kako !?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*