SLIJEPI ČOVJEK

Pratio sam ga jučer kako korača teškim koracima, jedva vukući svoje stare i umorne noge. Na glavi je imao stari i izlizani pokrivač, koji ga je štitio od popodnevne vrućine. Njegovu sijedu bradu prožimalo je tek nekoliko crnih dlaka, što nije ni čudo, jer je već prevalio šesdeset godina života. Njegovim upalim i tamnim očima ista je svjetlost dana i crnina tamne noći. Težina njegova života je ostavila veliki trag na njemu. Vidjelo se to na njegovom uvehlom i smježuravom tijelu i drhtavim rukama. Kao da su ga dani prisiljavali da do dna ispija čašu azaba i nevolje, lutajući rasijano i besciljno i tumarajuži po lokvama života.

Njegov svakodnevni drug bio je zid bogomolje, a pločnik ulice njegovo jedino utočiste i boravište. Slušao sam ga kako iz dubine tugom natopljene duše moli i traži, izgovarajući riječi koje bi rascijepile i najokrutnija srca. U svojoj desnoj ruci držao je štap od koga se nikad nije razdvajao, bilo kud da je išao. Na njega se oslanjao i njime bi osjećao i raspoznavao znakove na putu.

Izgledao je nesiguran, zbunjen, rasijan i zbrkan u mislima. Gledam ga kako pokušava prijeći preko ulice. Podje pa stane uspravno, pokuša pa opet zastane. Možda je nešto čuo. Vidim kako, ukopan na mjestu, napreže svoj sluh nebi li prepoznao zvuk. Nakon par sekundi ponovo krenu. Ispred njega je bila jedna rupa, pa mu se, iz straha da ne padne, približih, uzeh ga za ruku i pomogoh mu da prijedje na drugu stranu ulice.

Posmatram ljude kako prolaze pored ovog starog jadnika, gledaju njegove smježurave i drhtave ruke, ne obraćajući na njega ni najmanje pažnje. Kome je on još važan? Ko ima vremena za njega? Da mu kaže toplu i utješnu riječ. Da ga uhvati za ruku i ohrabri. Kako je dunjaluk surovo okrutan i nemilosrdan?!

Otišao sam od njega razmišlajući o blagodati vida, a bol je razdirao moju nutrinu. U mojoj glavi smjenjivalo se na hiljade misli. Sve bolnija od bolnije. Da jadnik vidi mogao bi se osloboditi ropstva siromaštva i okova nemoći. Išao bi i borio se kao i svi drugi za koru hljeba i radovao se ljepotama života.

Nastavio sam ići, a svaki drugi korak bi se okrenuo da još jednom pogledam ovog slijepog insana i sebi govorio:

“Siroti ljudi. Oni ne osjećaju ljepotu života, draži prirode i sjaj svjetlosti. Mukla tama obavija njihov život i zamotava ga u svoj sumorni crni ogrtač. Zar nismo dužni ublažiti njihovu bol i podijeliti njihov azab, kako nebi pomislili da društvo njihovoj nevolji dodaje nove patnje, možda teže i mučnije od njihove zle sudbine?!

Allahu, podari im sabura i imanom ukrasi njihova srca, kako bi vidjeli tamo gdje oči vječito gledaju u Tvoje ljepote. Amin”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*