Iz biografije

hamzaHamza Subašić je rođen 26. jula 1957. g. u selu Zagrađe, na području opštine Rudo. Osnovno obrazovanje završava u selu Mioce, zatim Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu, a potom se upisuje na Univerzitet el-Azhar, gdje na Fakultetu islamskih nauka, na odsjeku tefsira diplomira 1986. g. Poslije završenih studija dvije godine radi kao imam, hatib i muallim u džematu Duhri kod Kiseljaka, odakle rješenjem tadašnjeg VIS-a biva zadužen da 1988. g. formira džemat u Stuttgartu. Taj zadatak uspješno obavlja i danas je imam Islamske zajednice Stuttgart. U periodu od 1994. do 2004. vršio je dužnost Glavnog imama IZ Bošnjaka za oblast Baden Württemberg i bio pomoćnik Glavnog imama u Njemačkoj. Član je Svjetskog vijeća islamskih učenjaka.

Kako sam otišao u Medresu (TVOJA POBJEDA)

U skoli sam bio odlican ucenik. Babo je insistirao da poslije osnovne skole krenem u Medresu. Zelio je to svim srcem i bicem. Nisam mogao tog trenutka ni pomisliti da budem hodza. Biti hodza za mene je tada bio zivi apsurd. Mlad, tek zakoracio u zivot, tek se poceo radovati ljepotama svijeta, cvrkutanju ptica i socnosti cvjetnih proljeca. Tako sam mislio.

Prolazili su dani, mjeseci i godine. Isticao sam se u skoli i dobijao nagrade. O vjeri uopce nisam  ucio. Nista. Inace, kod nas je vjeronauka bila slabo zastupljena. A i sto sam mogao nauciti, trudio sam se da ne naucim, samo da me babo nebi poslao u Medresu. No, on me svakog dana prosto obasipao istim rijecima:”Hajde sine, postaces covjek, dobar vjernik, valjaces i okolini i samome sebi”. Bile su blage rijeci, kojima me posticao svakodnevno, a ja sam bjezao od vjere, od svijeta i od samoga sebe. Gledao sam u drustvo i okolinu, gledao u stvarnost koja me neodoljivo privlacila. A ja, po ocevu nagovoru, bih se svega morao odreci. Rijesio sam, ne! Cvrsto  ne!

Zavrsio sam i osmi razred. Pomislio sam, babo nece vise traziti da idem u Medresu. Nekako se i on sam bio zasutio. Preda mnom su bljesnuli putevi. Zivotna vrata su se otskrinula. Sudbina se osmjehivala. Samo da nece govoriti o toj Medresi. Samo da nece….?!

Jednog dana izasao sam u bascu, umoran i slomljen, pun brige. Sunce je slabo grijalo. Ptice nisu pjevale kao obicno. I najednom mi sinu misao koju sam tako mrzio i prezirao. Poceh razmislajti o prirodi, o daljinama, o smrti, o svemu… i jos vise se razocarah.

–          Ko je stvorio ovo Sunce? Ko je propisao te prirodne zakone? Ko je oblikovao ljude, pa planine, pa….

–          Priroda, odgovorih sam sebi.

–          A sta je priroda? Ko je nju stvorio? Ko je odredio i uspostavio te prirodne zakone? Ko li je, ko?!

Nastavnik u skoli je govorio:“Panta rei“. (Sve se krece), prisjecao sam se. Pa ko je ovo izvajao i pokrenuo? Ko? Osjetio sam drhatavicu. Misao bijase okrenuta u visine, Svemogucem Bicu. Logicno je da je to neko morao stvoriti. Bog postoji! To je neminovno!! To je istina!!! To mora biti istina!!! Ko bi drugi….?!

–          Medresa ? Pa zasto ne u Medresu?!

–          Ne, nikad. Poput groma prasnu u meni drugo “JA”.

–          A zasto ne? Postaces dobar covjek. Iz tebe ce biti odstranjeno sve negativno.

–          Ne, da, ne, da! Smjenjivalo se u meni.

–          Osjecao sam groznicu u mozgu. Polijevao me hladan znoj. Bura u srcu bijase sve jaca. Krv urla u zilama. Sav sam napet.

–          Gdje, zasto, kuda?!

–          Pa, ipak. Idem ! Idem.

–          Ali…ali…, zbunjivao me stav okolinne i njen odnos prema vjeri. Cim sam to htio kazati ocu, zastajao sam i kritikovao svoju odluku. Inat u meni je prkosio. Bio je nesavladiv. Bilo je odvracaja, kritike i samoprijekora. Pa ipak, rekao sam ocu. Ne zeli me valjda baciti u propast. Ne! Sigurno ne! Otac je najbolji prijatelj, govorili su. Kao otac sigurno zeli svoje dijete uputiti pravom i istinskom stazom. Kritikovao sam se i prijekoravao zbog prijasnjeg uvjerenja.

Otac je otac. On svom djetetu sigurno zeli dobro.

I danas kad sam zavrsio Medresu i kad sam shvatio, mogu slobodno i sigurno reci da se nisam pokajao. Volim sto sam taj put prosao. Sad ocu trebam stisnuti zuljevitu ruku i cestitati mu na pobjedi. Hvala mu. Ne kajem se. Naprotiv. Hvala mu i po sto puta mu hvala. Babo, ovo je tvoja pobjeda! Jedna od mnogih. Tvoj Hamzo. Hamza Subasic

(Islamska citanka V. izdanje 1988.godine).

Iz porodičnog života

Sa svojom prvom suprugom Nermina hanumom u braku je proveo 26 godina i stekao troje djece, Fuada, Seada i Esmu. Nermina hanuma je, usljed teške bolesti, preselila na akhiret 28.05. 2011. Sa sadašnjom suprugom Zineta hanumom od Allaha na dar i kao emanet dobija kćerkicu Lejlu.

2 mišljenja za “Iz biografije

  1. ESSELAMU ALEJKUM POŠTOVANI EFENDIJA HAMZA.I JA SAM IZ RUDOG.POSLIJE RATA NASELIO SAM SE U ILIJAŠU-KANTON SARAJEVO.OD NEDAVNO PRATIM NA RAZNIM PORTALIMA VAŠE ČLANKE SA TEMATIKOM O ISLAMU.DRAGO MIJE DA SI POSTIGAO TAKO PUNO SA TEMAMA O ISLAMU.ŽELIM TI I U BUDĆE PUNO USPJEHA U RADU NA POLJU ISLAMA.SELAM TEBI I TVOJOJ PORODICI.

    • “PS” K0LIKO SE SJEĆAM 1992.GODINE BIO SAM U TETOVU U MAKEDONIJI SA TVOJIM BABOM KAO IZBJEGLICE IZ BIH.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*